Sigurna sam da svako ima neko svoje omiljeno, čak kultno mesto. Neko mesto, neki prostor gde voli da ide, da uživa. Mesto gde se oseća dobro. Mesto gde ide sam, gde sreće svoje prijatelje, gde igra, peva, sluša muziku, pije do zore, jede kolače, šeta... Kada sam rekla mesto, zapravo sam mislila na mesta. Mora da postoji više od jednog! Tako i svaki Beograđanin ima svoja kultna mesta...

 

Kultna mesta naravno ne moraju da budu, po nečijoj definiciji, urbana mesta (mrzim reč urbano!), već mesta gde može da se oseti specifičan duh Beograda. Mesta zbog kojih i onima koji odavde odu, Beograd nedostaje. Izgubili su se Beograđani...duh je ostao. Ponosna sam na to što se sećam kako je ranije izgledao asfalt, koji danas mnogi svojataju, a istovremeno pljuju i proklinju.

Za mene su ta omiljena i kultna mesta, koje bih radije nazvala svetilištima, pre svega mesta „pod vedrim nebom“, a zatim, klubovi, kafane, pozorišta, poslastičarnice...

 

Klubovi... Obeležili starije razrede osnovne škole i čitavu srednju školu... i dalje, dan danas, igraju veliku ulogu u mom životu. Naravno da je tako, pošto sam čak 15 godina i poklone za Novu godinu dobijala u Klubu studenata tehnike. Posle neka me neko ubedi da sredina nema uticaja na formiranje ličnosti... Sećam se kako sam falsifikovala zdravstvenu knjižicu, da bih, još prilično daleko od punoletstva, mogla da uđem u čuveni, legendarni KST (i stvarno sam uspevala da uđem „na zdravstvenu“, gde je godina rođenja bila baš očigledno prepravljena i izgled mi nije govorio u prilog lažnim godinama...nije mi jasno kako su me puštali niti kako je to zdravstvena bez fotke važeći dokument...koliko god nelogično, meni je svaki ulazak mnogo značio, a i imponovao...) KST i danas volim da posetim. Ne tako često, jer baš i ne priliči „prosvetnom licu“ (kako me je nazvao jedan kolega) ispijanje piva među decom, kojoj treba dati primer... Ne ide...  

Dobra stara „Akademija“ je jedno od svetskih čuda, rekla bih. Negde sam pročitala da je osamdesetih godina bila proglašena za jedan od najboljih klubova u Evropi... Pa ti vidi. „Demija“, naravno i danas uvek puna, ne izgleda kao ona u koju sam ranije rado odlazila.

SKC... Čuvena berza ploča, raj kaseta i kasnije CD-ova. Isped SKC-a i u SKC-u sam provela godine i godine života... Prvo, svakodnevno prolazeći pored njega kao klinče, pošto mi je to jedan od prvih komšija, onda kao deo ekipe koja se skupljala i blejala ispred, jer nije imala dovoljno godina da uđe na svirku (zdravstvena ovde nije pomagala...), a onda i kao redovan član kluba... E, to su bila vremena... Nije bilo potrebno praviti dogovore telefonom. Uvek je bilo društva kod SKC-a... i kod Konja... Danas to nije slučaj. Isuviše bi bilo očekivati moje vršnjake, taman posla, ali nema ni klinaca. Niti su oni kao što smo bili mi, niti je način zabave isti. Realno, znam ko je bolje prošao.

„Fest“ u Zemunu je zaista imao uvek odličan program, a i provod je bio vrhunski. Sećam se kada je Fest bio samo neka rupa od kafića, sa par bednih stolova... Bila sam svedok njegovog prerastanja u klub, kakav je i danas.

Dom omladine Beograda... i tamo su bile simpatične svirčice, neki džez uglavnom, manje, skromnije predstave i rok maratoni ispred. Odličan bilijar i bioskopska sala sa groznim ozvučenjem, ali tako nekako super! Kroz razne faze, odnosno kroz upoznavanje raznog društva, posećivala sam i razna mesta. Neka od njih su obećavala, ali ipak nisu dugo potrajala, pa se nisu ni smestila u kultna, mada su bila omiljena... Prostor  je, na primer, bio jedan od njih. Šta li je bilo sa Bunkerom...

 

            Kafane i kafići su mesta gde Beograđani (naravno i ja) vole da provode slobodno vreme. Naizgled, a i na osnovu uvek zauzetih stolova, tog slobodnog vremena ima mnogo... Kao klinci smo išli na picu i koka kolu u dobri stari „Kolarac“. Verovatno je besmisleno nabrajati kafane i kafice, koji su obeležili najlepše godine mog života, pošto ih ima zaista mnogo. Mnogo ima onih koje sam posećivala i koje posećujem i danas. Ima mnogo njih koje bih svrstala u kultna. Mnogih više nema... A najbolje godine tek dolaze! Nekad kafana, a danas kafić „Pevac“, poznat po odličnoj atmosferi i sjajnim koktelima. Volim da svratim tamo, mada danas nekako spada u ona vrištava mesta... Krug dvojke, odličan za provod i popodnevnu trač-partiju... Nekadašnji i sadašnji, lokali, kafići, klubovi, kafane, sa mojim pečatom... Liquid, Cvetić, Resava, Moloko, La Revolution, Štek, Klub svetskih putnika, Trandafilović, Čubura, Skver, Dolar, Tri majmuna, Cvijećara, Povetarac, Optimist, Red bar, Skadarski boem, Krivi Stojko, Šiprazje, Kornjača, Tri šešira, Dali, Bus, Brodić, Kućica, Vrt, Bre, Vudstok, Pećina, Industrija, Jazz, Hard Rock........ A, rekla sam da neću da nabrajam! Samo mogu da krenem da se bedačim, pošto najbolja od ovih mesta više ne postoje... Niti postoji išta slično...

 

            Kosančićev venac, jedan od najinteresantnijih delova grada. Nadam se da će se ostvariti planovi i da će se konačno dovesti u red... Skadarlija. Šta reći za Skadarliju!? Sećam se javnog prikazivanja crtanih filmova na platnu, sećam se mirisa roštilja, gužve i bezbrižnosti... Ni Skadarlija više ne izgleda kao nekad...

           Tašmajdan! Tašmajdan je bio svestan mog postojanja i dok ga ja nisam bila svesna. Kada bi samo mogao da ispriča priču... od prvih šetnji, preko prvi put izgrebanih kolena, novih i starih drugara, do današnjeg dana... Ne dopada mi se to što će mu promeniti izgled. Kako sam čula planiraju potpuno da mu promene koncepciju. Radovi su već počeli... Stvarno je samo trebalo doterati staze... Tašmajdan je deo gotovo svakog mog dana, a kafana/restoran „Šansa“ iliti „Poslednja šansa“ (simbolično?) je jedno od mesta gde provodim gotovo svako veče tokom leta i do kasno u jesen... Odmah pored čuvenih igrica i bilijara, uz mnogobrojne uspomene i najbolji mali stadion na svetu, sa uvek odličnim koncertima... Čim su koncerti u pitanju, uspomene je suvišno pominjati... Zaista je bio neverovatan osećaj čuti pesmu, u kojoj se na poseban način pronalazim, „Dobro jutro“ od Riblje čorbe, a iza bine gledati crkvu Sv. Marka... Neprocenjivo.

           Kališ. Manjež. Sunčani sat na Slaviji i najbolje sankanje u gradu! Mesto gde se svi nalaze i večito čekaju, kod Konja. Pozorišta. Dobri stari JDP pre požara. Bioskopi... Kad se samo setim bioskopa: „Kozara“, „Zvezda“, „Jadran“, „Kosmaj“..., „20.oktobar“. Jedan beogradski novinar je jednom prilikom izjavio: „Ko se nije ljubio u poslednjem redu „20.oktobra“, taj ne zna šta je ljubav“. Nije to isto kao sinepleksi sa ultra, mega, giga izuvanjem od zvuka i slike... Mislim, naravno, sjajno je i mnogo bolje sve to za doživljaj filma...ali.... eeh....

 

            Mogu samo da se sećam restorana „Atina“ i čuvenih piroški sa sirom, poslastičarnice „Petrović“ u Bulevaru, nekog mesta pored sa najboljim krofnama na svetu... Kakav krofna bar... Nemaju oni pojma... Kolonada u Njegoševoj ulici, dvorištance u Braće Nedića 1-čuveni “Kec”, “Dadov”......

Još mnogo čega mogu da se setim i još se mnogo čega sećam. I dok izgleda da živim u prošlosti, zapravo se samo trudim da ne zaboravim kako je bilo nekad. Kako je samo dobro bilo...

„Slatkiši su se pretvorili u cigarete...Voda postaje vodka...Sećate se kad je zaštita značila nositi kacigu? Kad je tatino rame bilo najviše mesto na Zemlji, a mama je bila heroj... Rat je bio samo igra... Jedina droga koju smo poznavali bila je tableta za glavobolju... Najgora bol je bila ogrebano koleno nakon pada... Zbogom je značilo samo do sutra... A mi smo samo jedva čekali da odrastemo“...