Mislim da bi najbolje bilo da prestanem da se borim za pravdu i iznalazim rešenja kako bih svima izašla u susret jer sam shvatila da od toga 'leba nema. U suštini se jesam bavila važnim stvarima i nisam trošila vreme na gluposti, ali više ne mogu i neću.  Ponestaje mi snaga, a ne doprinosim značajnim promenama. Primetila sam da mnogo bolje prolaze oni koji, pre svega, gledaju sebe. Znači, koga briga!? Mene više ne.

         Trudim se da budem korektna u svim odnosima i situacijama. Nemam neka zatucana shvatanja. Prilično sam tolerantna i otvorena. Prihvatam činjenicu da postoje razlike, mada mi je teško da generalizujem svoj stav o njima. Toliko ih postoji... U svakom slučaju, postoje one koje uvažavam, neke poštujem, neke koje razumem i neke koje znam da nikada neću razumeti, ali se neću ni truditi da to promenim. Nije baš da mi se život smuči kada se u prolazu neki crnja očeše o mene... neki kinez ili neka ugrožena manjina. Ne ložim se na borbu za ženska prava. Ne trudim se da razumem feminizam...

         Da li ću generalno time što mi nešto ne smeta ili što nešto ne razumem, pokazivati da sam mrgud, da me je samo baš briga za sve ili da prosto nemam dovoljno kapaciteta da razumem? Naravno da postoje neke stvari koje mi smetaju, tako da mi taj osećaj nije stran. Nisam najpametnija na svetu, pa ni u svojoj široj ili užoj okolini, ali nisam ni neki pajser; ono šta me zanima do sada sam uspevala lako i da razmem. Znam da razlikujem dobro od lošeg, mada, priznajem, često ne izaberem očekivanu opciju.

         Pretpostavljam da ljudi koje jednostavno nije briga ili im je malo do nečega stalo, moraju da imaju izuzetno visok stepen tolerancije. Možda sam i ja izutetno tolerantna, a trudim se da se uklopim na drugi način i pokažem manire, kojima realno ne treba da se hvalim. Ko bi znao... Činjenica je da me ne zanimaju previše razlike, zatucana shvatanja, predrasude, feminizam... Najvažnije od svega je da nisam mizantrop. Možda se to jednostavno zove skot sa pedigreom?

         Ne čini me srećnom, ali verovatno je bolje da budem nezainteresovana ili glumim nezainteresovanost, kao i svi koji vešto iskazuju svoje stavove izvlačenjem dupeta. Neću da delim ljude i stvari na one koje volim, ne volim ili mrzim... i neću da zaslužim da se tako ophode prema meni. Neću da se svađam, zagorčavam živote, niti trošim svoj adrenalin na nebitne stvari. Zato je baš super taj visok stepen tolerancije, ravnodušnost, nezainteresovanost... Svi u isti koš. Ne mogu više... Nekada su stvari jako teške i kada ne uplićem emocije i kada nema ni trunke empatije... Gde bih sad tu mogla da upakujem sažaljenje; kako bih mogla da razumem izrabljivanje, nesnađenost, neodlučnost, nestrpljivost... kada ni samoj sebi ne mogu uvek da se nađem. Nije to za mene.

         Ma, zato je i bolje ovako. Biću tolerantna, lepo sam vaspitana i dobro ću kontrolisati onog skota...sa sve stavom i pedigreom! Prosto, biće onako kako mora da bude. Na kraju, uvek nekome mora da bude potaman. Sigurno ću i ja doći na red.